Rijeka, kazalište, opera, pčelica
Maja? Sve to u jedan dan! Kako sam bila uzbuđena! Moj cijeli razred i svi niži
razredi tog smo dana jedva čekali 16:00 sati – vrijeme polaska. Neki su bili
toliko uzbuđeni da su uranili čak dva sata i zadali brige učiteljicama prije
vremena. Roditelji su morali doći po njih u školu i ponovno ih dovesti u
dogovoreno vrijeme. Krenuli smo velikim autobusom prema Delnicama jer tamo su
nam se trebali pridružiti vrtićanci i učenici delničke škole. Čak pet autobusa
vozilo nas je u Rijeku. Put je bio kratak jer smo se u autobusu super
zabavljali. Vani je već pao i mrak, a kiša je lijevala kao iz kabla tako da na
putu nismo vidjeli ništa zanimljivo.
Kazalište nas je čekalo. U
velikom i dugačkom hodniku bilo je toliko vrata da bi se svatko veoma lako
izgubio zato su učiteljice budno pazile na svakoga od nas. A onda – veeelika
pozornica. Već sam bila u kazalištu tako da se nisam previše iznenadila, ali
sjećam se kako sam prvi puta bila iznenađena njenom veličinom jer u našem domu,
gdje mi imamo predstave, pozornica je puno manja. Sjedili smo u parteru i
čekali početak. Zvukovi instrumenata dopirali su do nas. Pitala sam učiteljicu
tko to svira i kakva je to čudna melodija, a ona mi je rekla da se orkestar
„zagrijava“, tj. svirači pripremaju instrumente i posljednji put ponavljaju i
vježbaju dijelove skladbi. U kazalištu su se ugasila svjetla i Pčelica Maja je
počela. Glumci su istovremeno glumili i pjevali. Orkestar je svirao nježno,
tiho, a zatim glasno i brzo. Tako su glumci i glumili. Bilo je lijepih i
nježnih scena, ali bilo je i strašnih trenutaka pogotovo kad su žohari oteli
pčelicu Maju, zarobili je u svojoj jazbini i htjeli je pojesti. Kako me onda
bilo strah. Poželjela sam pomoći Maji, ali nisam znala kako. Na svu sreću Maju
su spasili i ona je spasila cijelu svoju košnicu jer je upozorila svoje pčelice
da će ih žohari napasti. To je bilo super! I u Pčelici Maji dobro je pobijedilo
zlo tako da smo svi bili veseli zbog toga. Nakon predstave ponovno smo se ukrcali
u autobuse i krenuli kućama. Mislili smo da je izlet gotov i da nas ništa više
ne može iznenaditi, ali prevarili smo se. Na putu nas je susreo vjetar i
snijeg. Vozaču autobusa nije bilo lako voziti po bijeloj cesti, a kada smo
došli u Delnice iznenadio nas je svojom odlukom. Odlučio je da nas neće voziti
u Brod na Kupu jer se boji loših uvjeta na cesti. Svi smo se uplašili, ali
znali smo da će naše učiteljice riješiti cijelu zbrku. Zvale su drugog vozača
koji inače vozi na toj relaciji i taj nas je vozač bez problema odveo našim
kućama. Roditelji su nas čekali, a mi prepuni dojmova, uzbuđeni zbog svega što
smo doživjeli jedva smo čekali zaspati i svoje dojmove prepričati drugi dan u
školi.
Baš mi je bilo super toga dana i
voljela bih češće ići na takve izlete sa školom!
Laura Gadanec, 4.
